Napokon Thompson na Maksimirskom stadionU!

Moj dugogodišnji san se napokon ostvario! Thompson na Maksimirskom stadionu! Jedva čekam! Ekstaza! Ja i meni slični obući ćemo se u crne košulje (ja sam svoju već izvadio iz ormara!) i dovući memorabilije iz NDH, tipa zastave, kape i prišivke na Poglavnika! Jedva čekam! Vec zamišljam kako se Marko Perković Thompson penje na pozornicu i uzvikuje "Za dom," a četrdeset tisuca Hrvata i katolika jednoglasno odgovara "Spremni!" Nadam se da će otpjevati i onu o Jasenovcu, jer to je najdraža pjesma mene i mog društva! Vidimo se na stadionu za kojih tjedan dana! Bog i Hrvati, tko nije neka pati!

Kao i svakog ljeta, zbog egzistencijalnih sam razloga bio primoran pronaći posao. Doduše, ne onakav kakav sam uvijek priželjkivao, a priželjkivao sam posao na kojem bih mogao vrijeđati ljude i bacati im koplja u međunožje. Umjesto nečeg takvog ja sam pronašao posao u uslužnom sektoru, gdje mi je zadatak bio prodavati svakojake gluposti.

Rad u uslužnom sektoru nalik je žvakanju slomljenog stakla. Samo što je žvakanje slomljenog stakla oko sto puta bolje od rada u uslužnom sektoru. Najdraže mi je kad moram odgovarati na svakojaka, iznenađujuće zatupljujuća pitanja. "Je li ovo morski puž?" Ne, zračni je! "Jesu li ovo morske zvijezde?" Ne, nebeske su! Svaki dan ih grabljama skinemo po dvadesetak komada! Ne mogu vjerovat.

Uglavnom, kako je ovogodnišnja turistička sezona na samrti, od danas više ne radim. Jedino mi nije jasno kako su moji šefovi uspjeli pretrpjeti četiri puna mjeseca sa mnom. Pogotovo zato što sam im priređivao svakojake pizdarije. Šefu to nije bio problem. Drag čovjek. Boli ga kurac. Sluša Clash, Let3 i Panteru. Ali njegova žena me svaki dan nemilosrdno kritizira. Vjerojatno je shvatila da na poslu ustvari ništa ne radim nego samo čitam novine, slušam metal i spavam. Gadura.

Eurovizija. Opet.

Ono što me zbilja oduševilo je jebena Velika Britanija. Za Boga miloga, jebeni lik ima sto godina, a pjesma mu se zove "Teenage Life". Rekao bih mu da se uozbilji i odraste, ali da ostari još malo otegao bi papke.

Nemam pojma tko će biti pobjednik. Svi tvrde kako su baš oni favoriti, ali nitko nije otišao tako daleko kao onih šest manijaka iz neke baltičke zemlje na L. Njihova se pjesma sastoji samo od šest riječi. We are the winners of Eurovision. Barem će dobiti bodove za entuzijazam.

Lordi. Gotovo su savršeni. Jedino što im fali su Power Rangersi koji bi se s njima potukli na pozornici kad pjesma završi.

Neki dan sjedio sam na terasi nekog kafića, čitajući novine i uživajući u ranojutarnjem suncu. Subota. Nitko me ne uznemirava. Nema čak ni onih budala sa bauštele pored moje kuće.

Odjednom, neviđeno velika sjenka prekri sunce i ostavi me u debeloj hladovini. U najboljoj maniri ignoriranja nisam ni podigao pogled nego sam nastavio čitati novine. Ljude to izluđuje. Nakon nekoliko trenutaka zagrmio je nečji glas, toliko snažan da sam pomislio da je došlo do tektonskih poremećaja.

"Znači ti si taj koji ordinira oko moje kćeri!"

Kao da me netko udario u bubreg. U oba. Lagano sam okrenuo glavu udesno. Tamo je stajao on. Čovjek-brdo-koje-hoda. Brčine kao u turskog golmana, ruke kao u lučkog radnika, mrki pogled. Jebao sam ježa.

"Erm... hmm... ovaj... ja, molim?" U tom sam trenutku bio sposoban ispuštati samo neartikulirane zvukove.
"Rekoh, ti si taj koji ordinira oko moje kćeri!"

U tom je trenutku udario šakom o stol. Čaša koja je na njemu stajala prevrnula se i polako otkotrljala do ruba.

"Ovaj... ja... uopće ne znam koja je vaša kćer," rekoh dok sam pogledom tražio rutu kojom bih mogao klisnuti.
"Ne znaš!? Sad ćeš reći da je se ne sjećaš! Vraga se ti ne sjećaš," povikao je.
"Čak i da znam koja je Vaša kćer, a uvjeravam Vas da ne znam, ja ne bih nikad..."
"Ma što ne bi nikad," prekinuo me. "Hoćeš reći da moja kćer nije dovoljno dobra za tebe!?"

U tom je trenutku podigao ruku. Cijeli život preletio mi je pred očima. Mogao sam se samo sklupčati i vikati 'ne po glavi'.

Potapšao me po ramenu. "Prvi april, stari."

Svi mi kažu da sam isti svoj otac. I to ne samo po fizičkom izgledu, nego i po ponašanju i nekim svojim razmišljanjima.

Svi mi kažu da imam njegove oči. Njegove ruke. Njegov stav. Njegov hod. Njegov pogled.

Čujem kad mi iza leđa šapću: "Isti je svoj stari."

Volim iste stvari koje je i on volio. Smijali smo se istim šalama. Navijali za isti tim.

Tvrdoglav sam poput njega. Poput njega, volim more.

Preminuo je na današnji dan prije šest godina...

Idem. Idem negdje dalje od ovog prokletog mjesta.

...

Jebite. Si. Mater. Ustašku.

Mrzim jebene ljude. Otišao sam negdje gdje inače ne zalazim. Sve je bilo O.K. dok nisam začuo melodiju Thompsonove uspješnice o Jasenovcu i Staroj Gradiški.

O Jasenovcu i Staroj Gradiški.

Noge su mi se odsjekle. Nisam mogao vjerovati da se tako nešto prokleto može desiti. Isuse Kriste... prva misao mi je bila nafitiljiti prvu stvar koja mi dođe pod ruku u glavu napirlitanog idiota koji je puštao glazbu. Cijeli jebeni kafić bio je na nogama i u sav glas pjevao prokletu profašističku pjesmu o klanju. Na stolovima, na stolicama ljudi s desnicom u zraku pjevaju stihove o crnoj legiji.

Jebem vam mater, idioti desničarski, maloumni. Ne mogu vjerovat, Isuse Kriste ne mogu vjerovat, jebem ti ovakvo mjesto, ovakvu državu, ovakve ljude. Ponekad mi dođe da jednostavno sjednem i plačem.

Da mi netko opet ne bi rekao da uvijek kasnim, danas sam čak uranio da bih svima zaželio sve najbolje u sljedećoj godini.

Fuck new year.

Preporuka: Iron Maiden - Two Minutes to Midnight

Konobarica se nonšalantno dogegala do mene i ljubazno me zapitala što želim. Kladim se da je i njoj pun kurac blagdana. Pokušao sam naručiti nešto bezopasno.

"Špeci od dva deci," rekoh i ne pogledavši je.

Zakolutala je očima. "Nema."

"Krasno. Imate neki voćni sok?"

Opet je zakolutala očima. "Nema."

"Dobro. Kakav sok imate?"

Nagnula je glavu na lijevo rame i pogledala me u oči. "Od jabuke."

Osjetio sam kako mi se kapilare u očima stežu i pucaju, puneći mi oči krvlju. "Majku mu jebem, a jabuka nije voće?!"

Zaustio sam da kažem još nešto, no u taj čas prekinuo me prijatelj koji je sjedio preko puta, obraćajući se konobarici. "Samo Vas provocira, dajte mu što i meni."

Zbog toga što sam tako dobar u duši odlučio sam izbrisati sve što sam napisao u proteklih par mjeseci, tako da svakome omogućim da može reći 'znam Canisa od početka'.

Znam da je ovo treći put da radim tako nešto, ali što mogu kad sam tako dobar.

Dan prije Božića, a ja lutam gradom u potrazi za nekom trgovinom u kojoj bih mogao obaviti blagdansku kupovinu. Proklet bio jer to uvijek ostavljam za zadnji trenutak. Vucaram se ispod bliještećih neonskih znakova zirkajući u izloge ne bih li našao nešto što bih mogao kupiti ženi i onoj stalno nezadovoljnoj punici. Bože, mrzim tu ženu. Samo čeka da napravim neku grešku da bi mi poslije mogla soliti pamet i neprestano ponavljati kako je njena kćer mogla naći boljega. Pa vjerojatno je i mogla.

Zastao sam pred izlogom pekare. Miris svježega kruha širio se hladnim zrakom. Rukom sam pretražio džepove u potrazi za novcem. Nemam ga mnogo. Plaća je opet zakasnila. Već treći mjesec zaredom. Barem smo za blagdane dobili nešto. Već sam uhvatio kvaku na vratima pekare kad sam začuo nečje tiho jecanje. Osvrnuo sam se i spazio jednoga dječaka kako sjedi ispred mračnog izloga malo dalje niz ulicu. Inače ne bih tome pridavao previše pažnje, ali u blagdansko doba čak se i najtvrđe srce omekša. Prišao sam dječaku i kleknuo pored njega. U ruci je držao nekakav papirić i sav se tresao od hladnoće. "Hej, mali, je li sve u redu?", upitao sam.

Polagano je podigao glavu i pogledao me velikim, suznim očima. Nije mogao imati više od dvanaest godina. Ispričao mi je kako dolazi iz velike obitelji i da ima mnogo braće i sestara. Taj je dan išao s majkom u božićnu kupovinu, no majka je hitno morala otići s nekim gospodinom pa mu je dala dvije novčanice od petsto kuna da kupi poklone svojoj braći i sestrama. Čak i kad bi sve kupio ostalo bi mu dovoljno novaca za tramvaj pa bi lako mogao stići kući. No, pri ulasku u jednu trgovinu zaustavio ga je neki čovjek i oteo mu jednu novčanicu od petsto kuna.

"Zašto nisi nikoga upitao za pomoć? Vjerojatno je bilo nekoga u blizini", pitao sam ga. Odgovorio je da je vikao, ali da se nitko nije obazirao na njega. Sažalio sam se nad klincem, tim više što je u mojem džepu bilo samo jedna, izgužvana stotka. "Da čujem kako si zvao u pomoć. Pokaži mi", zahtjevao sam. Dječak je plačnim glasom ispustio slabašan zvuk, tek nešto jači od šapta. Shvatio sam da ga nitko nije mogao čuti da tako poziva u pomoć. Istrgnuo sam mu petsto kuna iz ruke i odjurio.

Ugodni blagdani. Znam da malko kasnim, ali bolje ikad nego nikad.

Blagdanska preporuka: The Sex Pistols - Punk Rock Christmas.

Znam da je malo kasno da govorim o Danu Republike. One bivše. Na kraju krajeva, bio je jučer. Znam da je malo kasno da svima preporučim da izvade CCCP majice van iz ormara. Znam da je Tito rekao Staljinu da odjebe, ali malo provokacije nikome ne škodi. Smrt fašizmu, sloboda narodu. Ili obrnuto.

Ne mogu vjerovat' koliko sam se ulijenio. Po cijeli dan samo gledam filmove Johna Wooa (naravno, one koje je snimio dok još nije otišao u Ameriku i skockao se) i slušam Operation Ivy (onaj tko nije čuo za njih može se slobodno pokriti ušima).

Dobro.

Nisam mrtav. Samo me uhvatio period indiferentnosti.

Ma, koga briga...

Cijeli dan ne osijećam se dobro. Sve me boli. Glava. Leđa. Ruka. Druga ruka. Noge. Svaki dio moga tijela prožima tupa, hladna bol. Možda sam uhvatio neku boleštinu...

Čak me i trbuh boli. Osjećam se kao da sam pojeo nešto pokvareno ili otrovno...

Baš čudno. A tako sam dobro ručao... Ispekli smo fazana. Divljeg, svježe ulovljenog. Istina, meso je bilo prilično krvavo kad smo ga konzumirali, ali tim bolje.

Inače, jučer smo uhvatili toga fazana. Bilo ga je baš lako uhvatiti. Bauljao je okolo i mlitao se. Kao da je pijan. Nije niti pokušavao bježati. Samo se skljokao na tlo. Kao da je imao ptičju gripu.

U jednom gradiću, u jednoj maloj federaciji država, živio je jedan sasvim prosječan mali gospodin koji je imao veoma neobično prezime. No, kako su u maloj federaciji država u kojoj je živio čak i najblesavije stvari bile normalne, nitko se njegovom prezimenu nije previše čudio, osim dječice u osnovnoj školi koja su ga često zadirkivala kad je bio malen. Dotični se mali gospodin prezivao Gay.

Mali gospodin Gay već je bio dosta velik. Bio je zaposlen u poštanskoj službi kao raznosač pisama, telegrama, računa, brzih pošiljaka i raznih čestitki. Najdraže jelo bila mu je piletina na mlijeku. Čistio je zube tri puta dnevno, prvo četkicom, a zatim zubnim koncem. Nije volio pse, ali sviđale su mu se mace i kornjačice. Volio je igrati razne nagradne igre, zato jer mu se često događalo da na tuđim dopisnicama za nagradnu igru sasvim slučajno napiše svoje ime. Tako je jednoga dana mali gospodin Gay dobio nagradno putovanje u istočnu Kuburaniju. Podigao je svoju besplatnu avionsku kartu i uputio se na aerodrom.

No kad je ušao u avion za Kubu primjetio je da neki neobičan, proćelav čovjek velikih brkova sjedi na njegovu mjestu. Mali gospodin Gay nije htio stvarati frku pa je sjeo na drugo mjesto. Taman kada se mali gospodin Gay udobno smjestio u tuđe sjedalo, pojavila se seksipilna stjuardesa koja je dobila obavjest odozgo da nešto nije u redu sa kartom gospodina Gaya i da bi ga trebala zamoliti da izađe iz aviona. Seksipilna stjuardesa došla je do neobičnog proćelavog čovjeka velikih brkova koji je sjedio na sjedalu maloga gospodina Gaya i, zamjenivši ga za dotičnog, upitala: "Jeste li vi Gay?"

Neobičan proćelav čovjek velikih brkova naglo je porumenio, pogedao u svoje smeđe cipele i potvrdno kimnuo glavom. "Tada ću vas morati zamoliti da izađete", rekla je seksipilna stjuardesa. Maleni gospodin Gay je načuo sve što je seksipilna stjuardesa rekla i povikao: "Ne, ja sam Gay!" Na to se javio jedan treći gospodin koji je sjedio u blizini i povikao: "Jebemu! I ja sam gay! Ne mogu nas sve izbaciti!"

Na to se u zrakoplovu digla galama jer ljudi nisu smatrali da je pravedno izbacivati putnike samo zato jer su gay. I tada je zrakoplov eksplodirao zbog tenzija koje su se u njemu stvorile.

Istinita priča. Ozbiljno.

Još sam ovdje. Promatram. Pucam u perad koja zaluta u moje dvorište. Iako ne vjerujem u nekakvu pticju gripu. To su samo farmaceutske izmišljotine. Oni samo žele prodati neke svoje lijekove. To su samo izmišljotine, baš kao i vulkani. Vulkani? Ma dajte...

Imam malih problema sa spajanjem na internet (neplaćeni računi, novčane prevare i tako to)... Ali sredit ću ja to za par dana. 'The Tin Opener' je moj sastav iz engleskog na temu 'one modern invention you couldn't live without'. Lijepo što je neke podsjetila na Douglasa Adamsa, jednog genijalnog pisca. Inače, pročitao sam 'The Hitchhiker's Guide to the Galaxy' na engleskom već odavna. Predobra knjiga.

The tin opener

The device referred to as ‘the tin opener’ may be one of the most brilliant things mankind has ever created. It is not one of most recent inventions, but it is definitely one which usefulness is unmatched by no other man made tool.

The tin opener is a master device for opening all kinds of cans. Big cans, small cans, medium cans… round cans or spherical cans… cans containing tuna, cans containing salad, cans containing meat, cans containing vegetables, cans containing nothing but air… even the most complex cans can easily be breached using the tin opener.

The tin opener is minute and light. Even the most unprepared and untrained person won’t be encumbered when carrying one of these perfect tools. It is easy to deploy, use and maintain, even by children, although it can cause serious injuries, like decapitation, if not handled with care.

Without tin openers people would have to utilise different heavy tools for opening their cans, even the most simple ones. Without tin openers world would indeed be a dark place to live in.

Već nekoliko dana spadam u kategoriju ‘mlađi punoljetnik’. Izgubio sam neke povlastice, ali sada sam punopravni građanin Lijepe Naše. Mogu kupovati alkohol. Duhanske proizvode. Gledati filmove koji nisu pogodni za mlađu populaciju. Kada dođe vrijeme izbora mogu glasati i poduprijeti opciju za koju smatram da će najbolje predstavljati moje interese.

Svi koje sam pitao rekli su da s godinama dolazi pamet. Ozbiljnost. No, ja se već par dana ujutro budim i ne zamjećujem razliku. Možda je bilo previše za očekivati da će mi preko noći naglo izrasti mozak.

Danas sam listao novi National Geographic i, bez nekog očitog razloga, zastadoh na jednoj stranici. Na prvi pogled nije se razlikovala od drugih stranica. Komad papira. Jedna od mnogih. Ali ipak jedinstvena. Privukla me nečim stranim, ali ipak nečim što mi se učinilo poznatim… iako u prvi mah nisam mogao razlučiti o čemu se radi. Shvatio sam da ta stranica sadrži dio moje duše… sjećanja su preplavila moj um.

U National Geographicu je moja slika.

Nevjerojatno. U National Geographicu je moja slika.

Pogled na tu sliku u meni je probudio sjećanje na trenutak kada je slikana. Nikad ne bih rekao da bih se ikada sjetio toga dana da nisam vidio tu sliku. Predvečerje. Sparina. Vruć vjetar. Moja slika u National Geographicu.

…

Danas mi je rođendan. Osamnaesti.

Hvala ti, majko.